Aktivnosti - Nasa majka

Nasa majka
Udje zena, agilna, jaka, cvrsta, sigurnog hoda, jasnog pogleda, sa osmjehom na licu, pozdravi nas sve, kao da nas godinama poznaje i sjede medju nas. I tako nastade neobicna prica o neobicnoj zeni, Sabihi Rizvanovic.
Tekst i foto: Muharem Sitnica - Sica

Göteborg, 05.09.2003.

I ponovo smo u Göteborgu, u ponovnom susretu sa familijom Kacar, nasim dugogodisnjim prijateljima, koji su nas docekali i ugostili. Raspolozeno drustvo, tog petka 5.9.2003., uz pricu i pjesmu, Nasihine domace specijalitete, ali i pravu rakiju maksuziju, koju otac Bilkin u Banjaluci ispece. Bilko zasvira gitaru, a Senka mu sestra, pa njen Feho, bogami i Nasiha i prekrasne cerke, Dzenana i Nidzara, te, moj brat Adem i ja, prihvatismo pjesmu, onu banjalucku. Neko zakuca na vrata! Bilko povika, eto nase majke, a mi se zgledasmo znajuci da su Bilkina majka i otac ostali u Banjaluci.

Udje zena, agilna, jaka, cvrsta, sigurnog hoda, jasnog pogleda, sa osmjehom na licu, pozdravi nas sve, kao da nas godinama poznaje i sjede medju nas. I tako nastade neobicna prica o neobicnoj zeni, Sabihi Rizvanovic.

Sabiha Rizvanovic, slika iz mladosti

Sica: I evo nas ponovo u toplom domu familije Kacar, pripremamo se za sutrasnji susret Banjalucana i imamo priliku i cast da razgovaramo sa ”Nasom majkom”, kako je ovdje u ovom naselju svi zovu, nasom Sabihom Rizvanovic. Majko dobro nam dosla, koliko godina imas?

Sabiha: Bolje vas nasla, ja sam dvadeseto godisce, nastala 84-ta godina moj sinko.

Sica: Kako nam majko zivis ovdje u Svedskoj?

Sabiha: Dobro bogami, napravim djeci i pitu, burek i masirac pitu, Bajram opremim fino, perem sama sebi ves, malo poradim, heklam, citam, citam i kaubojske romane, bogami.

Sica: Cuo sam da te ovdje u ovom naselju svi plaho vole i zovu nasa majka, zasto je to tako?

Sabiha: Jer ja stanem sa svakim i fino progovorim. Neki dan idu dva djecaka i kad me ugledase, pozdravise me - Merhaba majko. Ja ih pogledam i kazem im - Bog vam dragi dao kad vi postivate stare ljude, samo tako pa ce vam svasta dragi Bog dati. Voli me vala svak, zovu me na iftar, idem u dzamiju, klanjamo i svi se cude, kako ja, sucur Alahu, mogu i klanjati i postiti i hodati. Pa eto fino mi je.

Sica: Cujem da si ti poznata i po tome sto pamtis stihove starih pjesama. Mozes li nam reci neku od njih?

Sabiha: Da, ima jedna stara pjesma, koja kaze - Susreo sam dragu nakon dugo ljeta / gledala me tuzno, tugom obuzeta, / njene kose bujne prosarale vlasi, / u toj divnoj dusi proljece se gasi. / Nestao je tiho onaj pogled mio, / vrele usne rujne koje sam ljubio, / mladosti se sjeca, lice joj se mijenja, / ko da skriva tugu tihog prolazenja...

Sica: Ako ti nije tesko, mozes li se prisjetiti, kako je nekad u doba tvoje mladosti, izgledala Banjaluka?

Sabiha: Nasa draga Banjaluka, eh, sa prozora gledati i asikovati, pjevale se pjesme uz Vrbas, aksamlucilo, tiho se pjevale stare sevdalinke. Kad je Djurdjevdan, cijela Banjaluka izadje na tekiju, cijelu noc se pjeva, svira, kolo se igra. Isto tako kad je vasar, Boze dragi, svi vicu - bombice za gospojice, vruc somun, vruc cevap, peceno meso mirisi u Bezistanu. Fino je bilo. Kad je Ramazan posti se, na iftar se zove, razna jela bosanska, pa kad je Bajram, bome Bajram se sprema, onda je i top pucao pred Kastelom. Onda, ide se na Sehitluke, pjevale se pjesme: U seheru kraj bistra Vrbasa...

Sica: Culi smo da si ti, sa svoje 84. godine, bila ljetos u Banjaluci. Kako si dozivjela Banjaluku ove godine?

Sabiha: Sin mi je umro tamo, pa ja nisam imala snage biti tamo, samo sam prenocila, Banjaluku sam malo vidjela, nije ni nalik na se, nema nikoga, nema mirisa, nema onog sevdaha, nema onih pjesama, nema sloge, one ljubavi, ne bih ja mogla sada biti u Banjaluci.

Sica: I zato povod je nas sutrasnji susret Banjalucana ovdje u Svedskoj, da se podsjetimo nase drage Banjaluke i svih nasih lijepih tradicija.

Sabiha: Neka, Banjaluka draga, Vrbas dragi, dosta sam puta kraj Vrbasa bila i vatru lozila, nema sada, umrlo je sve...

Sica: Ako Bog da bit ce ponovo majka, mi se tome nadamo, mi tebi zelimo da jos puno godina budes sa nama i da docekas sto godina.

Sabiha: Nek’ ste zivi i zdravi, a hocu li ti pjesmu recitovati?

I recitovala nam je pjesmu koju je Sabiha sama napisala i koju govori napamet. Pjesma se zove ”Ceznja”, a pjesma kaze:

Starosti moja, moji jadi,
pogledajte sta se radi.
Pogledajte gdje sam sada,
srce mi je puno jada.
U sumama - puste stijene,
tu mi moja starost vene.
Niko pismo da mi pise,
srce moje sad uzdise.
”Kad cete mi doci,
djeco moja iz daleka,
uvijek vasa stara majka,
u suzama vas zeljno ceka”.
Svega imam, gorko mi je,
niko ne zna kako mi je.
Moje srce za djecom pati,
razumite me - ja sam mati.
Kraj prozora sama sjedim,
u zvjezdano nebo gledim
- puno straha i uzdaha.
Ti oblace, mutan li si,
starosti moja tuzna li si.
Gorcina mi u srcu bije,
u dusi mi se tuga krije.
Kroz oblak mjesec viri
pa mi govori - ustaj, ustaj
stara majko zora je,
evo tvoga dragog sina - gladan je.
Godine prolaze
- meni moja djeca ne dolaze.
Sudbo moja, umrijet cu,
moju djecu vidjet necu.
Sudbo moja, moja kleta,
sto me pratis cijelog vijeka.
Neka sudbo, sve ce proci
i smrt ce hairli doci.
Pa cu umorna i stara u mezar leci,
sta ces sudbo onda reci?

Sica: Bravo majko, hvala ti nasa majko na svemu sto si nam veceras kazala, nasa je obaveza da tvoje rijeci i stihove, prenesemo svim generacijama nasih Banjalucana koji zive u Svedskoj i sirom svijeta.

Sabiha: Hvala, ziv i zdrav bio i treba da znaju.

Sica: Sa pjesmom u srcu vidimo se na susretu Banjalucana.

Sabiha nam recituje, a potom pjeva pjesmu koju nikad nismo culi:

”Sto je zivot - bajka samo, / san sto sam ga mladjan snio, / sto je sevdah - zanos slatki, / kad sam dragoj usne pio. / Prosli dani milovanja, / sevdah mi se davno skrio, / ostali su uzdisaji, / nekada sam mladjan bio. / Zbogom ostaj moja nado, / suzama cu da te rosim / i da dusu bolnu vidim / i u srcu da te nosim.”

Sica: Eto majka, za kraj ovog naseg lijepog razgovora u toplom domu familije Kacar, kazi nam nesto sto ti zelis. Onako od srca.

Sabiha: Zelim sine, ko mi je god prijatelj, da mu Alah dragi dadne zdravlje i veselje i svako dobro, a i ko nije, neka ga Alah dragi sacuva zla casa, ja ne zelim nikome zla, zelim da omladina bude ziva, vesela, zdrava i moja draga djeca.

Pozeljeli smo joj svi puno zdravlja i jos puno godina. Ova neobicna zena zraci dobrotom i ima jos nebrojeno prica i pjesama za sve nas...

6. septembra, na susretu Banjalucana okupilo se preko 1.500 ljudi. Naravno, bila je tu i ”nasa majka”, nista je nije moglo sprijeciti da ne dodje, da vidi mnoge svoje sugradjane i da bude sa njima. U jednom trenutku prisao sam joj, predstavio je svima, a ona na svoj nacin svom svojom dobrotom, pozdravila je sve prisutne, recitovala pjesmu i pricala o proslim vremenima, prekidana aplauzima, a bilo je i suza.

I sta jos reci o ovoj neobicnoj zeni, rodjena je 30.7.1920. godine, a sa tri mjeseca zivota dosla je iz Petrovca u Banjaluku. Prvi muz bio je Emin Kavtaljevic, drugi, Mustafa Rizvanovic, a nakon njegove smrti zivi sama. Majka Sabiha, odrzavala je Potocku dzamiju u B. Luci, palila kandilje, uz Ramazan, ucila, cuvala i brinula se da sve bude kako treba.

Izrodila je petoro djece, Namka (65 god.), Camka (63 god.) ubijena u ratu, Adem (57 god.), Hajro (55 god.) umro tokom rata, Muharem (53 god.) koji zivi takodje u Göteborgu. Svi imaju svoje familije i djecu.

Oni koji je poznaju u Göteborgu, u naselju gdje zivi, kazu da iz ”Nase majke” zrace sunceve zrake. Pozelimo joj od srca jos mnogo ljeta, zdravlja i ponovnih susreta.